Danas sam imala jedan divan dan. Dosadan , kao i većina posljednjih dana, ispunjen samo osjećajima i sjećanjima.

Gledala sam jesen kroz prozor, pravu toplu jesen i sunce u daljini i ptice i sve ono što mi je ne tako davno bila svakodnevica. Više se ne osjećam tako uplašeno. Sada znam da će biti ok kako god bude. Netko se napokon i zabrinuo za mene a i ja sam shvatila traćenje svojih suosjećanja prema ljudima koji ne znaju.

Osjećam potrebu da sve ovo što osjećam i zapišem, ali ne znam kako posložiti riječi na papir.... otkud da počnem. Da li da opet čeprkam po starim ranama ili ne....

Jučer sam opet pobijedila sebe. Uspjela sam ostati hladna i normalna, bila sam opuštena i bilo mi je lijepo. Ako ćeš iskreno, željela sam te sresti samo da vidim kako ću se osjećati samo da vidim kako izgledaš, ali nije te bilo i mislim si zato, hvala bogu. Rekla sam ti i želim da tako i bude, ne nije da ti išta dokazujem , ja samo stvarno želim da ova priča zaista završi i da mi zauvijek bude jedna lijepa uspomena. Bolje za mene.

Bilo m je lijepo u gradu. Mir i tišina i jesenske kiše od kojih se uvijek osjećam tako živom, društvo dobrih dragih ljudi pred kojima ne moram glumiti. Fontana i luda ana i klinke za juke boxom i sve ono od čeg sam pobjegla prije dvije godine. Ali ugodno je kad se vratiš i na tren opet osjetiš sve te stvari. Doba moje mladosti i odrastanja. Ugodno je kada možeš opet osjetiti, kada ti u mislima nije netko tko te muči.

Imam novi posao, postajem opet klošar na neodređeno vrijeme. Višnja je super cura, a ni posao nije tako loš. Riješila sam se velikog pritiska. Otvaram novo poglavlje života u kojem više neće biti modernogradskih izbrijavanja i izigravanja tajnice. Nema, to nisam ja. Ne mogu ja tako živjeti. Ovako je bolje pa kako bude. A bit će dobro. Krajnje mi je vrijeme da  se malo opustim u ovom gradu pa bit će dobro pa nisam ni nesposobna ni glupa. Dogodit će se nešto.

Volim svoj život, danas ga nekako posebno obožavam. Volim dugo sjediti u mraku i gledati kako pada kiša, volim zamišljati kako se ljubim s tobom, volim slušati janis i jesti tunu. Volim kad si kupim baleu jer za drugo nemam para. Volim kad pogledam u ormar i vidim hrpu super robe i onda mogu reći, da, to sam ja. I baš me briga što mi hlače tako ružno stoje jer ja se u njima osjećam dobro. Volim kad mogu nositi samo jednu naušnicu i da me baš briga što nemam drugu što sam ju izgubila u brazilu i čak mi nije bilo žao. Ma kupit ću si prvom prilikom neke naušnice. Volim kad vidim da sam konačno uspjela dobiti željenu frizuru. Volim kad si petkom uspijem kupiti kingovu knjigu, još jednu, volim kad slušam svoj mp3 i hodam gradom i odlutavam i mislim si ja sam jebena kraljica svog života, ja mogu sve!

Željela bih kompjuter eto to mi je nova preokupacija u glavi. How to get computer. Sad ću pola godine i više brijati na to. Razvijati strategije i planove o tome i tako. I onda si još puno sitnica porješavati u životu koje uredno zapisujem u svoju malu bilježnicu dream a little dream. A što je najgore što to sve i nije tako strašno. Bit ću kompletna s trideset i pet.

Volim što sam takva kakva sam, volim se svoje brije u glavi i ideje i gluposti i jebe mi se. Volim pisati ovaj blog i jedva čekati da imam svoj komp da si stavim glazbu i slike. Volim kad odem kući osjećam se dobro i volim što sam te upoznala i imala te koliko toliko. Volim što živim u ovome gradu ma kako mi nekad bilo pusto i teško. Volim što uopće ne znam što me još čeka i koliko ću toga još doživjeti i proći a tek mi je dvadesetosam. I volim tebe, tebe posebno danas volim. Volim te baš zato što si iz... i baš zato što imaš tek.... i baš zato što si takav. Još jednom za kraj ću ti reći ali ovaj put s osmjehom s osmjehom na usnama... da volim tvoju gustu kosu i tvoje velike ruke i duge kockaste prste i tvoje neljudske oči i tvoj nos i tvoje male usne i špičaste zube. I volim tvoj miris i tvoj glas i tvoj humor i ozbilju i što si tako sabran i odmjeren. Volim te i to će tako biti. Jedva čeka da se sretnemo jednom onako slučajno u presoflexu ili na pijaci i da vidim kako ću se osjećati i što ću ti vidjeti u očima. Bit ćeš zauvijek u mome srcu jer samo rijetki vole kao ja. Nikada mi neće biti žao zbog ničega što se dogodilo, vidjet ćeš! I kad se zaista budemo sreli za milion godina ostat će nam sjećanje ostat će nam sjećanje na ovu ludu priču, na strast na bunariću na nedovršeno jebanje u glavu i sve ono što smo imali ti i ja. Možeš se ti praviti glup i hladan koliko hoćeš ali mi smo postojali . Kratko ali jasno. Imali smo sve što jedna priča treba imati da bi bila vrijedna spomena. Onako, na kraju puta.

Možda si sada još i preglup da shvatiš, ali shvatit ćeš jednoga dana. To su stvari koje te čine čovjekom. A ti si jedan od rijetkih. I volim te. Zauvijek. Onako, ljudski kao čovjeka kao osobu. Vidjet ćeš.........