I eto, opet jedva čekam da ostanem sama u miru sa svojim mislima da mogu maštati.... ma kako mi to škodilo.

Jučer sam opet imala brake. A mislila sam da  je s tim sranjima gotovo, stvarno sam se osjećala jačom već duže vremena.

Sad opet nove odluke, opet po milionti put složit stvari u glavi, počet ispočetka, radit na sebi, mijenjat se, skupit svu snagu energiju i volju, podvuć crtu i smisliti što dalje...... a stvarno, što.

Iz ovog grada ne odlazim.

Posao mi je ok.

Love nema, al to ionako ne mogu mijenjati. Sada još ne.

Ljudi su takvi kakvi su.... neki bolji neki prolazni. Neki đubrad licemjerna.

A ja tražim one koji nose dušu i ne boje se ju pokazati, ja bih iskreno.Ne zazirem od drugačijih, ali volim vagnuti koliko s kim, što je tu loše.

I na kraju opet budem sama....Bespomoćna....

I u panici....

Nisam mislima da će biti tako teško.

Usamljena sam katkad a ustvari mi paše. Ne mogu glumiti. Izgubljena sam i ne znam kud idem, malo me ljudi može pratiti a ja nisam jedna od onih kojima je vrhunac života dobar posao i brak.

Radit, kupovat, skupljat....

Volim dotaknuti rubove u svemu, takva sam.

A sada više ne vidim ni ruba ni početka.

Treba mi netko.

Treba mi netko da me samo zagrli i uvjeri da će biti sve ok onda kad se izgubim.

Treba mi netko koga ću dotaknuti s kim ću se smijati.

Pa makar pili q pack na klupici, to je moj život, moj!

Treba mi netko da prošećemo do bille, do cvjetnog, treba mi netko s kim ću stvarati...

Ne mogu sama teško je.

Mislila sam da će biti lakše.

Ali bolje i tako nego kroz laži.

Neke stvari ne mogu zaboraviti, nikad, nikad. Žao mi je ali tako se postaje čovjek, tako ja gradim svoj put i neću drukčije ma kako me to ponekad skupo koštalo...

Što će biti sa mnom?

Kud idem?

Dok si mi ti bio slamka, još mi je bilo nade. Sad moram "bez nade", bez ideje. Bez plana.

Riješit svjetovne probleme.

A ono istinsko? Ono što sam ja?

Što s tim?