Dolazim sebi.... ovih mjesec dana besposličarenja mi je stvarno godilo. Kao da sam se probudila iz nekog polusna u kojem sam bila gotovo godinu dana. Opet sam se sastala sama sa sobom. Osjećam se fenomenalno, ponovo osjećam neke stvari koje nisu dopirale do mene jako dugo. Godi mi povremena samoća i maštanje...

Koliko lažnjaka oko mene. Pitam se jel mi to trebalo. Ali nema veze. Imam dovoljno godina i vjere u svoju osobnost da mirne duše pređem preko tih sranja. Idem dalje, jača nego ikada...

Ne želim više nikome odgovarati i biti dužna. Ovo je moj život i samo moj. Konačno sam se složila u ovom prljavom gradu. Nova mi se vrata otvaraju, kako to prije nisam skužila, potrebno je samo malo volje, samo malo snage i želje i sve dođe na svoje.

Zar sam zaboravila tko sam?

Zar sam zaboravila svoj smisao života?

A znam, nisam mogla drugačije. Nisam imala izbora, he he.

I što sad? Dal da opet vadim pierce i glumim glupu tetu u uredu ili idem nešto drugo zabrijat do kraja.... Vidim da ovaj život nije za mene.

Čak sam pomslila da se vratim kući, ma ne ni slučajno to nikako.

Sada nekako znam da će biti samo bolje. Da se može živjeti punim plućima i ovdje. Da postoje ljudi koji se ne boje zaživjet svoje brije i zbilja ih baš briga što drugi misle.

Žao mi je meni dragih ljudi. Ostat će površni. Ostat će robovi svojih sređenih frizura i nikada neće osjetit što znači biti živ. Potpun.

Ali jebiga, ja ne mogu tako. Sada više ne.

Vidim da sam počela gubiti sebe.

Danas je bio divan polujesenski dan. Vucarala sam se po gradu i upijala posljednje ostatke sunca i ljeta. E da imam neku poštenu plaću i golfa dvojku pa stavit tbf na repeat i otić do Rijeke, ma samo na kavu. Baš mi se putovalo.

I onda me naravno, opet poškaklja misao o tebi. I pomislim da bi baš bilo zgodno barem sjest na vlak i otići...da te vidim. Kao, proputovat malo. Izać iz vlaka i šokirat se sa tri auta i dest uvelih listova na praznoj cesti.... i mir..... i dragi ljudi.... i hrpa teških sjećanja. Ne, neću otići još jako dugo jer se tamo od mene očekuje da budem vesela i prisutna  a ja se uvijek već oko jedanaest sati vrpoljim i čekam tebe i čekam da budem uz tebe. I tako stalno. Ne znam, kao da se ni ne želim riješiti ovih emocija. Bojimse da ih ne izgubim i dopuštam im da žive u meni jer to je ono što me hrani, moja droga eto to si ti. A valjda se tako osjećam manje usamljenom.

Sjećam se kad mi je goran jednom davno bio rekao da sam ja frik za ljubav. A valjda bez nje ni ne mogu, ne znam, ne znam ni sama više.

Ovi svjetovni problemi koje imam sada me ne muče kao što bi me mučili nekad davno. Nema više istih frustracija. A valjda sam naučila biti dovoljna sama sebi i  ne ulaziti u ovisničke odnose. I valjda sam konačno naučila da je takav život. Kurva s kantom među nogama koju ne možeš pokarati ma kako se trudio.

I da ponekad zbilja nemaš izbora.

Donijela sam neke jake odluke. Sitne ali meni bitne. Čak mi više ni tuga za tobom ne pada teško. Onoliko si čovjek koliko osjećaš. I suosjećaš. I zato mislim da je ova priča stvarno gotova. Nemam više vjere u nas. Jer išla bih protiv sebe. Kako, ajde reci kako da opet budem s tobom. Više ti ne vjerujem a bojim se da ćeš me opet htjeti povrijediti. A ponosna sam jer sam sve odradila do kraja. Onako baš duboko. Pa si ti misli.

Nadam se da su te moje posljednje riječi makar malo osvijestile i da si shvato koliko su suluda tvoja uvjerenja. Kako je tako nemoguće živjeti.

Htjela bih ti još reći da si jedan glupi kreten i da ne znaš što propuštaš. Bilo bi nam super skupa. Znaš zašto? Jer si nov. kao i ja i samo mi kužimo tu spiku. I jer si dovoljno lud da me možeš pratiti.

I jer si za razliku od hrpe površnjaka oko mene, dubok i iskren. Wow, vidiš dalje od dobre robe. Muka mi je od tih brija. Mislim da sam zaista ovdje uzela sve što sam mogla i da moram dalje jer ovo će uvijek ostati tako. Sprdanje sa svima i dosada.

A možda bih onda tu odluku trebala primjeniti i na tebe.

Jer ti ćeš uvijek biti mlađi. I za deset godina. I uvijek ćeš biti njegov sin, dio klana.

Htjela bih ti još samo reći da si budala ako ne odeš iz tog grada ako mu dopustiš da te pojede. Ako se pretvoriš u isfrustriranog idiota s pola mozga. A ja tako vjerujem u tebe, ti si iznad toga. Možeš bolje.

Ti si jedna divna i topla osoba sposobna osjećati.... rekao si mi to i sam. Ali tebe još uvijek ego vodi kroz život. A ja se nemam snage boriti s njim, ne dok god se opireš, a opirat ćeš se uvijek.

Ma, na kraju krajeva nije to tako ni bitno, koliko je bitno to da sam dobila od tebe ono što mi je trebalo. Tko ti kriv što nisi htio još. Tko ti kriv. Možda ti jednom bude žao. Možda nikad. Tko zna.

Preponosna sam na sebe i predobro se osjećam da bih sad opet čeznula. Postao si mi jedno lijepo sjećanje. Baš mi je drago što si to bio ti.  

Večeras će biti deseti po redu petak kako se nismo vidjeli. Bože, nisam tamo a sve točno znam. Koliba, tržnica, karlo, pivnica. Uvijek isto. Opet ćeš biti pijan i tući se. Biti frajer.

Brijat svoje brije. Joj, kako te volim što si baš takav.

Ma da mi je samo na sat vremena biti tamo da te vidim. Ma samo da te vidim. Kako se kuliraš. I prgaviš. Da čujem onaj tvoj famozni smijeh. I vidim tvoje oči. I onda opet dobijem napadaje panike nakon nekoliko dana. A ne, not my cup of tea, anymore.

Gotovo, ne smijem više. Ne nije ovo nikakvo uvjeravanje same sebe. Barem ovdje mogu biti slobodna. Kraj. Malo mi je sad to sve i smiješno, onako sjetno smiješno. Koja luda priča.

Ipak sa sretnim završetkom. Jer to što si mi ti dao mi je stvarno pomoglo, nikad nećeš saznati koliko. I drago mi je što ni ti nisi ostao prazan i iskorišten. Sad uzmi to i idi dalje. Budi pravi čovjek. Uistinu iskren čovjek, a ne samo onda kada to tebi paše. Nauči se do kraja živjeti ispravno i s dušom, a ne u strahu od povređivanja vrijeđati druge.

Jedva čekam da prođe neko duže vrijeme nekoliko godina pa da te sretnem. Baš me zanima koliko sam utjecala na tebe i da li uopće jesam.

Pucam od energije čovječe i muka mi je kad se sjetim da ja jebeno još nemam posao. Muka mi  je ali se ne frustriram. To je valjda to što mi je dr. O govorila prije milion godina. Dugo nisam bila ovako zadovoljna sobom. I zato, sorry D. Ali meni je puko film.

I da, ja bih vas odjebala (po vašem jebenom djetinjastom i sebičnom mišljenju) kad bih prohodala s njim. Jer on je čovjek za razliku od vas. Hrpa budala koje se samo trude bit iznad svih a ne vide dalje od svog nosa. Koje razočaranje, vama je godinu dana trebalo da me skužite. Kako jadno. A on, on će uvijek biti drvosječa..... koji užas, zbilja si svašta dopuštam u životu. Ali više neću, pokušala sam što sam mogla i neću više, sada znam kako.

Malo me i strah otići kući. Jer vidim da osjećaji nisu prošli. Moram otići za mjesec dana i pobijediti samu sebe ma kako mi to teško bilo. Moram se suočiti s tobom i reći da je kraj. Završit priču. Dokazati si da je to stvarno to. Mislim da će mi to biti jedna od težih stvari za odraditi. Ali više ne smijem ići linijom manjeg otpora. Previše mi je godina. Ma kako mi teško palo, ja to moram riješiti. Moram. Imam još mjesec dana fore da se pripremim za to. Sva sreća pa sam se ovdje počela puniti, zbilja mi se lijepe stvari događaju u životu, novi posebni ljudi i lijepe stvari. Malo sam izašla iz svoje glave. Više nisam ovisna o tebi. Vjerujem da mogu bolje.

A ustvari šta sam ja i očekivala. Da ćeš ti biti sposoban stajati uz mene. Razgovarati kad god se meni to hoće. Kad se petljam s klincima. Sam si to rekao, šta se petljaš s klincima. A jesi idiot. Pa šta misliš da ćeš ti mene prevariti. Pa ja znam da ti nisi glupi klinac. Ti si osoba s toliko jakom osobnošću, da su stvarno takvi rijetki. A tek ti je devetnaest.

I sam si svjestan svoje karizme i jakosti. I šta se onda čudiš što sam te tako jako skužila pa nisam ti ja od jučer.

Malo se i brinem za tebe. Ti se možda nikada u životu ni nećeš zaljubiti jer si to nećeš dopustiti. A to bi bilo baš tužno. Kakav bi ti to život bio. I plašim se za tebe jer ja sam pazi, starija devet godina a ti si me tjerao i zastrašivao i nisi mi dao blizu. Pa kakvo si onda tek đubre prema curicama oko sebe kojima si kao ravan. Baš si budala. Baš šteta.

Da jedna provincija i sjebana obitelj od tebe takvog divnog trajno učini osobu izoliranu kao otok. To ti nije dobro. Ali meni se više neda polupijana u jutarnje sate raditi na tvom duhovnom rastu dok je tebi to sve too much i bježiš i ideš kuć i jebeno ideš kuć a ja se lomim i trčim i govorim baš ono točno ono što treba da se ti zamisliš.

I svaki put si pobjego i nisi umro. Ostao si živ, ništa ti se nije strašno dogodilo. Ostao si svoj. Vidiš kako je to lako, nije strašno. Baš si glup što se bojiš.

I htjela bih ti još samo reći da ću ja tu uvijek biti tu za tebe ako ti zatreba netko kome možeš vjerovati. A mislim da to i znaš. Osjećaš.

E vidiš to znači taj moj glupi budizam koji ja izbrijavam. Eto vidiš mene nisi uspio sjebat koliko god si se trudio. Jer ja idem srcem kroz život i nikada nisam požalila ni zbog jedne odluke. Jedino tako znam i vjerujem da je ispravno.

A sada mi srce govori da je dosta zlostavljanja i da je tu kraj.

Jer više nemam izbora......