nemiri na zemlji,napustili nas angeli
Zagrebačka nakladnička kuća VBZ objavila je ovih dana dvadeset i prvi (dosad) prevod na strane jezike knjige koju su prozvali antiglobalističkom Biblijom, Kapitalom dvadeset i prvog stoljeća, a njezinu autoricu mladom funky nasljednicom Chomskog. Radi se, naravno, o već danas znamenitom djelu No Logo, koje je napisala Naomi Klein
Zagrebačka nakladnička kuća VBZ objavila je ovih dana dvadeset i prvi (dosad) prevod na strane jezike knjige koju su prozvali antiglobalističkom Biblijom, Kapitalom dvadeset i prvog stoljeća, a njezinu autoricu mladom funky nasljednicom Chomskog. Radi se, naravno, o već danas znamenitom djelu No Logo, koje je napisala Naomi Klein
--------------------------------------------------------------------------------
redinom osamdesetih, u onom predmarkovićevskom inflatornom vremenu, bosanski (i eksjugoslavenski općenito) thirty-somethingsi iz onomad dominirajuće srednje klase na?li su se pred dodatnim problemom u ionako nategnutom kućnom bud?etu. Naime, njihova djeca rođena sedamdesetih godina, djeca ?to su istom ulazila u pubertet, počela su tro?iti mnogo vi?e novca na odjeću i obuću. Nije problem toliko bio u količini ili veličini (ono poznato: uzet ćemo ti hlače broj veće - ionako raste?), nego u marki iliti, anglosaksonski rečeno, brandu.
Djeci kojoj je dotad jedino bilo va?no da ih odjeća ?titi od hladnoće, a obuća od vlage, odjednom je najva?niji argument u kupovini postao proizvođač. Ni?ta Varteks, Borovo, Borac, Alhos, Planika, Alpina; tra?e se leviske (ili barem Diesel), Nike (ili barem Reebok ili, u najgorem slučaju, Adidas) te martinke. I to obavezno original. Sirotim roditeljima nije bilo jasno za?to su ovi artikli vi?estruko skuplji od onih naoko potpuno istih, no koji nemaju tu vol?ebnu originalnu odrednicu.
Petnaestak godina kasnije, Kanađanka Naomi Klein odgovorila je na njihovu dilemu, makar njima nakon deset krvavih godina to vi?e i nije primordijalno pitanje (?to ne znači da to neće uskoro postati njihovoj poodrasloj djeci).
Informacijska bomba Naomi Klein rođena je 1970. godine u Montrealu, a danas ?ivi u Torontu. Roditelji su joj Amerikanci koji su preselili u Kanadu iz protesta spram vijetnamskog rata. Njezina majka Bonnie Klein tvorac je poznatog feminističkog antipornića pod nazivom Ovo nije ljubavna priča. Naomi Klein je studirala engleski jezik i filozofiju, no nije dovr?ila studij; bavila se novinarstvom za cijeli niz medija od kojih vrijedi izdvojiti Nation, New York Times, Newsweek, Village Voice. Bila je gostujući profesor na najuglednijim zapadnim sveučili?tima: Harvard, Yale te New York University. Svojom prvom knjigom No Logo postala je ultimativni celebrity kraja drugog i početka trećeg milenija.
Njezin je ukoričeni prvijenac izazvao nezapamćen medijski interes. The Economist se suprotstavio njezinim tezama specijalnim brojem Pro Logo, njezina je knjiga postala trendy intelektualna tema, antiglobalisti svih fela prisvojili su je za vlastiti brevijar, a najugledniji mediji na planeti natječu se u superlativima.
Da se ovdje ne bismo iscrpljivali u nabrajanju, mo?emo riječi Glorije Steinem iskoristiti kao sumu komplimenata upućenih Kleinovoj i njezinom djelu: "Tek ?to smo mo?da pomislili da su multinacionalne kompanije i poludjeli konzumerizam preveliki da bismo im se suprotstavili, pojavila se Naomi Klein sa činjenicama, duhom te vijestima o uspje?nim borcima koji već postoje. No Logo je nadahnut poziv na borbu svima koji ?ele sačuvati novac, pravdu ili univerzum."
No, ?ta je ustvari No Logo, pita se vjerovatno već neko vrijeme neki slabije upućeni čitatelj. Najkraći mogući odgovor bio bi: informacijska bomba. Kleinova je, naime, pune četiri godine radila na knjizi, prikupljala podatke i informacije, i petstotinjak sitno ispisanih stranica originalnog engleskog izdanja ponajvi?e vrvi upravo ?okantnim informacijama.
Novinarski background Kleinove, novinarski u najpozitivnijem mogućem smislu, presudno je utjecao na ovu knjigu. Ona je u najboljem smislu paradigma istra?ivačkog novinarstva i strahovita pouka podjednako onima koji novinarski poziv poni?avaju kao i onima medijskim poslenicima koji samo umi?ljaju da su novinari.
Michael Jordan i noge bh. tinejd?era Pa za?to su stvarno te Nike tene tako skupe? Svaki priučeni ekonomista zna da isplativost nekog proizvoda zahtijeva da na njemu ne?to zarade sve karike u proizvodnom i prodajnom lancu. Evo, recimo, novine koje upravo čitate platili ste dvije KM, a od tog novca (pomno?enog s brojem čitatelja) treba platiti i ?tampanje, i distribuciju, a da opet pone?to dobiju i kolporteri, tete u trafikama, tehničko osoblje novine, lektori, urednici, fotografi, novinari, pa i autor ovog teksta.
Ono o čemu Kleinova pi?e jesu apsurdi podjele novca. Tako, recimo, ka?e Kleinova, Nike tene u San Francisku ko?taju 120 (stotinu i dvadeset) US dolara po paru, a dnevnica indonezijskih radnica koje ih proizvode iznosi samo dva dolara. Gdje je kvaka? Kod Jordana!
Kompanija Nike platila je, naime, Michaelu Jordanu samo 1992. godine za marketing punih dvadeset miliona dolara, ?to je vi?e negoli su te godine ukupno platili svoj svojoj indonezijskoj radnoj snazi od trideset hiljada ljudi. Kada bi ta izdvajanja bila jednaka, prosječna godi?nja nadnica indonezijskog Nike radnika iznosila bi 666 dolara (ima neke simbolike ovdje u ovom number of the beast), no, kako smo rekli, ta je nadnica jo? i manja. Nije, međutim, Nike jedina kompanija koju Kleinova spominje.
Naomi Klein
Kompanija umjetnosti sreće Disney svoje radnike sa Haitija plaća 28 centi po satu, dok CEO (chief executive officer) iste kompanije zarađuje 9.783 dolara po satu; radniku sa Haitija treba skoro sedamnaest godina da zaradi onoliko koliko CEO Disneya zaradi za sat vremena. No, ono ?to je jo? ?okantnije jesu bukvalno ropski uvjeti rada u pogonima multinacionalnih kompanija u takozvanom trećem svijetu, uvjeti kojih se ne bi zastidjeli ni kapetani onih rimskih galija iz Ben Hura. U proizvodnim pogonima filipinske bescarinske zone zabranjeno je pričanje i smijanje, sanitarne prostorije mogu se koristiti samo dva puta dnevno, tako da su radnice prisiljene mokriti u plastične vrećice.
Kleinova tvrdi: "svijetom vlada logo" i te?ko je ne suglasiti se s njom. Nike, Levi's, Panasonic, Honda, VW, Hollywood, Coca-Cola - logo do loga, čak je No Logo postalo logo. Kod nas se ta logomanija jo? nije ukorijenila, no ko je u posljednje vrijeme imao priliku posjetiti SAD mogao se uvjeriti kako je te?ko pojesti hamburger a da nije McDonald's, pizzu a da nije iz Pizza Huta, krofnu a da se ne ode u Donkin Donuts. Kao ?to se mo?e zaključiti, za vladavinu loga najodgovorniji su mladi ljudi, tinejd?eri i oni u ranim dvadesetim. Kleinova zato i govori o youth marketu te marketingu takozvanih cool stvari.
Tu se u priču uključuje i, recimo, MTV, koji Kleinova naziva najvećim globalnim katalogom logo svijeta. To pone?to obja?njava i na?u lokalnu logo priču s početka koja i jeste počela s MTV erom. Kako ka?e Chip Walker (kojeg Kleinova citira): "Tinejd?eri koji gledaju MTV mnogo su skloniji od ostalih kupovanju 'markiranog' jeansa, patika i jakni (?) Oni također če?će posjeduju vlastite elektronske aparate i konzumiraju 'teen' proizvode poput slatki?a, gaziranih pića, kolačića i fast fooda. Uz to su također i mnogo skloniji kori?tenju ?iroke lepeze proizvoda za njegu tijela."
Nu?no je ovdje naglasiti: bit problema nije u samom logu, već u onom ?to iza njega stoji. Logo sam po sebi nije ne?to lo?e, no svijet kakav danas imamo, svijet kojim vlada logo, samo je varijacija na već viđeno.
Krle?a i bosanski rudar - prije osamdeset godina Jer ?ta je logo do bizarna postmoderna ikona, amblem svjetovne moći. A masa, vazda gladna pokornosti spram moći, klanja se sada logu kao ?to se klanjala ikonama, zastavama, grbovima, simbolima, općenito. Logo je dana?nji simbol podijeljenog svijeta, svijeta o kakvom je Krle?a pisao prije tačno osamdeset godina, a u povodu slučaja smrtne kazne izvr?ene nad bosanskim rudarom Juretom Kero?evićem iz sela Lipnica.
"Tako dakle stoji stvar. Banalno je dodu?e i poznato, ali je ipak tako: na jednoj strani gospoda u grimizu i hermelinu, u zlatnim rokoko-burgovima i kao u opereti nose grbove, epolete, ordene, svilu, zastave i vladaju: ?ene njihove mirisne su dame i princeze; i tima suverenima u počast grme topovi od trideset i tri centimetra kalibra. A na drugoj su strani milijuni, tamni, bezimeni, crni milijuni robova, sankilota barbara, koji nose brojeve po robija?kim vrećema i koji gladuju i krvare pod te?kim teretom na?ih sistema. Jedni tegle kao faraonsko roblje i krvave im se nosnice ?ire da udahnu kaplju zraka i odmora (osmosatni rad), a drugi deklamiraju o progresu, čovječanstvu, čovječnosti, pobijanju analfabetizma i tiranski kolju milijune s vremena na vrijeme (svi ratovi za posljednjih sto i slijedećih sto godina). Jedni se pate i krvare i opijaju rumom i sifilisom i rakijom, a drugi profitiraju. Jedni hoće elektrifikaciju globusa, progres, zemlju, bolnice, ?kole, a drugi stoje na principu da je čovjek marva i da treba da ostane marva. Jedni krepavaju po talionicama i na lađama i u rudnicima i na frontama i vječno rade i hoće i dalje da rade, samo uz ne?to sno?ljivije i higijenskije prilike, da bi bilo manje besposlice i anarhije i krize i konkurencije i konjunkture, a drugi ba? zato sjede kod zelenih stolova, telefoniraju i kradu po burzama, da bi bila ?to veća anarhija, ?to vi?e kriza, jer je onda konjunktura bolja, konkurencija manja, a profit veći, percent veći i dividende veće. (...)"
Citirani odlomak zavr?ava Krle?inom parafrazom - kako on ka?e - stare engleske narodne poslovice koja veli da su fakta tvrdoglava stvar. Kleinova nam u svojoj knjizi podastire upravo nevjerovatna fakta, ?okantne činjenice, a njezinom bosanskom čitatelju ne treba previ?e ma?te da i u svojoj okolini primijeti vladavinu loga, pone?to primitivniju, istini za volju.
super svrati do mene i ostavi komentar